„To je naša uloga u svijetu. Da svijetlimo svojim malim svjetlom, jer što nas je više to je više svjetla“

Rečenica je iz propovijedi fra Bernarda Barbarića, gvardijana i čuvara trsatskog svetišta, održane na našoj hodočasničkoj misi na Trsatu, 5. svibnja, kada smo ponovno posjetili našu Gospu. Propovijed koja je uistinu dirnula u srce sve hodočasnike naše župe te iz koje smo doznali i ponešto o povijesti ovog marijanskog svetišta ili Hrvatskog Nazareta, kako ga još nazivaju.

U susret trsatskoj Gospi krenuli smo u 6 sati, praćeni dobrim vremenom, raspoloženjem i molitvama koje je župnik Antun Vukmanić čitao iz novog izdanja molitvenika Župe bl. Alojzija Stepinca, a usput nas i „podsjetio“ na pojedine obrasce crkvenog nauka, kao npr. „5 crkvenih zapovijedi“, te na važnost iskrene ispovijedi i svega onoga što mi grešni ljudi ponekad malo „zaboravimo“.

Nakon „dvokapnog“ espressa u Ravnoj Gori, čijoj brzini ispijanja bi zavidjeli i mehaničari iz box-a Formule 1, stigli smo na Trsat i s našim novim molitvenicima u rukama obavili pobožnost Križnoga puta, što je isto tako obilježilo ovo hodočašće: prva „upotreba“ novog izdanja molitvenika.

Po završetku mise, gdje smo Gospi u ruke predali sve naše brige i radosti, imali smo vremena i prilike posjetiti trsatski kaštel koji kao strateški izbačen vidikovac na 138 metara visokom brijegu dominira Rijekom i pruža prekrasan pogled, kako nad gradom Sv. Vida, tako i na more i kopno koje ga okružuju.

Malo po malo, nakon ručka i okrijepe, eto nas u Aleji glagoljaša gdje nam župnik detaljno opisuje povijesno značenje spomen-obilježja glagoljaške pismenosti i književnosti te značenja 11 postaja postavljenih uzduž 7 kilometarske ceste koja vodi u najmanji grad na svijetu, Hum. Otvaramo 11-tu postaju, tj. vrata tog malenog grada i ulazimo u prošlost. Ovdje se baš nikome ne žuri, a pojam vremena izgubio se po uličicama pomiješan sa zvucima gitare koju je na samom ulazu grada svirao neki mladić. Istoga sam trena pomislio kako bi to bilo živjeti ovdje?! Pa ovdje je kao u Raju! Maštanje su mi brzo prekinuli povici: „Tataaa, gdje si? Mama je u dućanu i tamo ima svačega nečega. Požurimo jer nemamo puno vremena“. Ulaskom u dućan, samo sam brzinskim pogledom shvatio sam da će biti sasvim dovoljno vremena za potrošiti novce.

Ali sve to skupa nije važno naspram činjenice da sam ipak to sve proživio, da smo ja i moja obitelj bili do kraja ispunjeni srećom i zadovoljstvom makar samo jedan dan jer malo zna nekada biti jako puno, a ono najmanje zapravo, najslađe.

Toga dana, 5. svibnja 2018., hodočasnici Župe bl. Alojzija Stepinca bili su upaljene svijeće, koje su gorjele Bogu, Ocu našemu na ponos. Bili smo zahvalni, sretni i zadovoljni svime što nam je taj dan donio ili odnio.

Gospo naša trsatska, hvala Ti!

Mario Pereža

Galerija fotografija s hodočašća