Kao jedan od predstavnika naše župe, i ja sam sudjelovao na tom velikom događaju, velikom za naš narod, za našu domovinu, a ponajviše je veliko to što sam slijedio korake našega blaženoga Alojzija Stepinca. Vozeći se autobusom do svetišta, osnaženi župnikovom duhovnošću, moje misli i moja htijenja bila su usmjerena k tome hoću li i ja uspjeti osjetiti snagu molitve Majci Božjoj Bistričkoj. Hoću li i ja osjetiti Božju milost koja nam je svima toliko potrebna? I dok sam slušao župnika kako izgovara riječi molitve opraštanja, neprestano sam se pitao je li to običnom čovjeku, grješniku uopće moguće?!

I sada dok pišem ovaj tekst u glavi mi odzvanjaju Stepinčeve riječi: “Sve opraštam što sam onda doživio, i kada su mi pljuvali u lice, i kada su mi pisali pisma puna prostota, psovki, kletava i izrugivanja - sve to opraštam iz dubine svoga srca.“ Samo istinski svet čovjek mogao je misliti, osjećati i napisati takve riječi.

Krenuvši križnim putem s masom vjernika, svakim sam korakom tonuo sve dublje u promišljanja o vjeri u Isusa Krista i o tome koliko je ona važna za nas, naše obitelji i naše živote. Dotaknut mnogim životnim grijesima u vremenu kada Isus nije bio prisutan u mojim mislima, slobodan sam svjedočiti da bez Njega nema mira niti istinskoga življenja. A kako bi Tomislav Ivančić rekao: „Tako je malo potrebno da budemo sretni, samo se okrenuti prema suncu i već smo svijetli“.

Nakon svečane mise, tijekom koje se u zraku osjećala ljubav, ljubav prema Majci Božjoj, ljubav prema ljudskom biću, ljubav prema domovini, osjećao sam i radost i tugu. Radost zbog toga što sam bio ispunjen Duhom Svetim i nadahnut riječima iz propovijedi kardinala Bozanića, a tugu zbog toga što u životu često gledamo samo na sebe i osobne potrebe te brzo zaboravljamo da je jedino Isus Krist pravi put, istina i život.

Nadahnut blaženim Alojzijem Stepincem i njegovim geslom „In te, Domine, speravi“, čini mi se prigodnim završiti tekst upravo njegovim riječima:

“Svaki imade svoj križ, i školska djeca i mladići i djevojke, muževi i žene, starci i starice, roditelji i gospodari, vladari i podložnici, biskupi, nadbiskupi i sam Sveti Otac. I ja sam uzeo teški križ na sebe i uzdajem se u pomoć Božju da ću ga nositi do smrti. Nosite i vi, dragi moji, svoj križ uz pomoć Božju do konca“.

Hvala Ti Majko Božja Bistrička, što si mi, makar nakratko, otvorila oči te prožela moje tijelo i dušu svojom milošću, pogotovo u trenutku kada sam prošao iza Tvog oltara. Trudit ću se da taj Tvoj dar ne zaboravim do našeg sljedećeg „susreta“.

Mario Pereža

Galerija slika