Taize susret u Ženevi

1. siječnja 2008.

Kud baš u Ženevu

Lijepo poetski rečeno, ponukani iskustvom od prošle godine kada je Taizé susret bio upravo u našem gradu, mladi iz dvije najbolje župe u cijelom Zagrebu, mladi iz župe Krista Kralja i naravno mladi iz upravo Vaše župe, Župe bl. Alojzija Stepinca, krenuli su na Taizé susret u Ženevu. Inače, prošle godine (za sve one koji oko Božića i Nove Godine nisu primijetili tramvaje i autobuse pune mladih s velikim naprtnjačama) upravo u našem gradu se održao Taizé susret mladih. Taj se susret održava svake godine u nekom od glavnih gradova u Europi, mladi kršćani dolaze sa svih strana svijeta kako bi se zajedno molili i družili, razgovarali o vjeri, nadi, pomirenju i ljubavi. Kako je već rečeno, prošle godine susret je bio u Zagrebu. Mladi iz naše župe su se svi (ok, ok ne baš svi, ali dosta nas) potrudili da sve bude u najboljem redu! Kako nismo neka najživlja župa (budimo realni) susret nam je itekako pomogao da se zbližimo i da nešto učinimo zajedno. Zasigurno je to bilo jedno lijepo iskustvo. Hm, a od kuda sad mladi iz Župe Krista Kralja? Pa naravno, zajedno s njima smo organizirali slavlje za Novu Godinu. Oni su obavili dobar dio posla oko organizacije i svaka im čast! Pozdravljamo ih ovim putem! I naravno, kao što nigdje nije kao u Hrvatskoj, sa sigurnošću možemo reći da je to bio jedan od najboljih susreta, ako ne i najbolji. I tako smo mi ove godine (zapravo ako ćemo biti precizni krajem prošle godine), odlučili zajedno otići u Ženevu. Jer kao što možda ne znate (ili znate) te su dvije župe uvijek bile posebno bliske, a ni Taizé susret nije odmogao! Prije odlaska u Ženevu smo se našli dva puta kako bismo se dogovorili, prvo oko nekih "tehničkih" stvari kao što su: plaćanje, prijevoz, hrana, ali i kako bismo se što bolje uživjeli u duh Taizéa. Imali smo svoje prave male Taizé susrete. Susrete su vodili mladi iz Župe Krista Kralja, a posebno bi trebalo istaknuti Jelenu koja se za sve lijepo potrudila, posebno oko organizacije puta i Krešu koji je se pobrinuo da u našoj molitvi budu prisutne meditativne tezeovske pjesme.Prije samog puta smo svi zajedno sudjelovali na misi koju je predvodio vlč. Domagoj Matošević, pomolili smo se da sretno stignemo u Ženevu, ali isto tako da tamo nađemo mir i ljubav u nama samima, ljudima oko nas i prije svega u Bogu. Nakon mise smo svi zajedno krenuli prema busu. Ohrabreni, nestrpljivi i uzbuđeni zaputili smo se u novu pustolovinu. Put je trajao punih, dugih četrnaest sati (ovo "dugih" to već dodiruje Einsteinova promišljanja o vremenu), ali put je protekao u ugodnoj atmosferi, pjesmi i molitvi i zafrkanciji.

Kroz Mont Blanc do zvijezda

Ujutro smo došli u pomalo tmurnu i pustu Ženevu. Hodočašća na Taize susrete su specifična i po tome što se ljudi iz autobusa dijele na više manjih grupa, a svaka grupa ide u dodijeljenu im župu. To u praksi znači da ste na susretu cijelo vrijeme s ljudima iz svoje grupe, a ostatak ekipe iz autobusa možda nećete ni vidjeti do povratka u domovinu. Zato kada dalje u tekstu pročitate "mi", to znači "Marija, Mateja, Petra i Frano". Zašto baš to četvero, pitate se? Zato jer mi pišemo ovaj tekst, dakako. Došavši u Ženevu, dakle, autobus je podijeljen u više grupa. Naša grupa je pak imala poseban zadatak - trebali smo prevoditi na radionicama, ali osim toga nas je i snimala švicarska nacionalna televizija. Tako je formirana grupa nas četvero poznatija i pod imenom "Oni Koje Su Snimali" ili (samo u internoj upotrebi) "Stars Team".

Župa i domaćini

Novinar s televizije je bio naš vodič do župe što je bilo više nego odlično uzevši u obzir naše poznavanje Ženeve. Upali smo u gužvu u autobusima, ali ne bilo kakvu gužvu. Bila je to taizeovska gužva - ugodna gužva, gdje nitko ne prigovara, nešto potpuno suprotno od onoga što viđate svako jutro po zagrebačkim tramvajima. Prepustili smo se taizevoskoj atmosferi te pustili da nas novinar vodi. Čim smo izašli iz autobusa, počelo je snimanje. Dočekala nas je TV ekipa švicarske nacionalne televizije. Snimali su nas kako hodamo do župne crkve - odradili smo to iznimno profesionalno. Ženeva ima gotovo jednak broj protestantskih i katoličkih župa, a nas je zapala protestantska, što nama uopće nije smetalo, dapače, bilo smo znatiželjni. Crkva naše župe je izgledala drugačije od tipične katoličke crkve. Izgledala je više kao društvena dvorana, s parketima na podu, staklenim vratima, i bez previše vjerskih obilježja, osim oltara koji je također bio uređen minimalistički. Dočekale su nas dvije simpatične djevojke - Marine i Noemi - koje su nam rekle da ćemo biti smješteni u njihovoj obitelji. U župi su bili vrlo organizirani, a sve su vodili stariji ljudi. Krenuli smo iz crkve prema kući obitelji Chatelanat u društvu Marine, mlađe kćeri naših domaćina, te i dalje praćeni TV ekipom koja se trudila snimiti nas iz svih mogućih kutova kako već prilično umorni nosimo svoje torbe po brežuljkastom predgrađu Ženeve. Došli smo napokon do kuće naših domaćina gdje su nas vrlo srdačno primili mama Pierette i tata Marc. Odmah su nas posjeli za stol gdje smo kratko nešto prezalogajili te čavrljali dok su nas i dalje snimali. Od nas četvero, troje je govorilo francuski, a svi smo govorili engleski, te smo se trudili ostaviti dojam mladih intelektualaca u čemu smo, skromno se nadamo, uspjeli. Cure su smjestili u jednu sobu, a Frano je završio u potkrovlju koje je imalo ulogu dnevnog boravka. Ondje je bio pripremljen još jedan ležaj saznali smo da naša obitelj očekuje još hodočasnika što je potaknulo okladu oko zemlje otkuda će nam doći naši očekivani cimer(i).

Palexpo

Brzo je došlo vrijeme za odlazak na Palexpo (ženevski velesajam, recimo to tako), i nekako smo autobusima došli do njega. Čekali smo u gužvi za ulazak na večeru. Opet taizeovska gužva, ali ovog puta još gušća i jača. Upali smo prilično brzo u paviljon gdje se dijelila večera. Podjela večere je bila, kao i cijeli susret, vrlo organizirana. Prvo vam podijele plastične vrećice, zatim se prolazi kroz koridor s otvorenom vrećicom, a volonteri ubacuju hranu, svatko svoje. Sve traje manje od minutu i mi smo bili pomalo iznenađeni brzinom kojom smo bili opskrbljeni kompletnim obrokom. Bila je tu uvijek zagrijana konzerva, zatim kruh, sir, naresci, voće, i nešto slatko za kraj. Ukratko rečeno, tradicionalna švicarska večera. Potražili smo mjesto na podu za jelo, nestrpljivi da počnemo jesti. Uživali smo u toploj hrani, ali možda i više u samom ritualu obroka. Nešto zbližava ljude dok zajednički jedu na podu iz konzervi. Možda je sofisticiranost obroka obrnuto proporcionalna zajedništvu koje se osjeti, a možda je za sve kriv taj tezeovski duh, ženevska atmosfera tih dana. Nakon večere smo se nestrpljivo i punih želuca uputili na molitvu u glavni paviljon. Taj je paviljon bio uistinu ogroman, mnogo veći nego bilo koji velesajamski. Dekoracije su bile lijepe i usprkos veličini prostora osjećala se topla i ugodna atmosfera. Molitva je bila lijepa (ni ne može biti drugačija kada tisuće mladih mole i pjevaju zajedno), vratila nam je uspomene s prošlogodišnjih molitava na velesajmu. Vratili smo se našim domaćinima oko 22, vrlo umorni. Doznali smo da je naš cimer Mađar, ali još nije stigao sa Palexpa. Pili smo čaj i uz zvuke džeza čavrljali čekajući Šandora. Naposljetku se pojavio Mađar. Bio je simpatičan, srednje visok kalvinist, budući pastor, student teologije sa solidnim engleskim. Bio je jako uljudan i simpatičan. U kasnijem razgovoru je otkrio natruhe mađarskog nacionalizma što smo mi temeljito i maštovito ismijavali i zabavljali se na račun te njegove "crne strane" do kraja putovanja, a i poslije. Govoreći o odnosu prema Rumunjskoj i Rumunjima rekao je "They took large part of Hungary. And they took it by lying!". U kombinaciji s njegovim mađarskim naglaskom ova je rečenica postala objektom stalne imitacije s naše strane. No, važno je napomenuti da nismo imali zločeste namjere. Živjela Ugarska!

Dobro jutro, Ženeva

Ujutro smo se nakon doručka uputili u župu na molitvu. Molitva je bila vrlo lijepa i dobro organizirana, a u crkvi je bilo jedva mjesta za sjesti. Nakon molitve je slijedila rasprava po manjim grupama. Nas četvero je završilo u istoj grupi. U našoj grupi su bili i Talijani, njih nekoliko te nekoliko Nijemaca koji se baš i nisu dobro služili engleskim. Grupu je vodio također Nijemac, Roland, simpatičan i vrlo elokventan momak. Roland je imao izrazito bogat engleski vokabular i solidan naglasak, ali ga je ipak bilo teško pratiti, možda i zbog kompliciranih rečenica i konstrukcija ali i zbog isprekidanog načina na koji je govorio. Rasprava je protekla uz zanimljive razgovore o vjeri u Boga, o svakodnevnom životu, poteškoćama, ali i veselju koji isti nosi.

Jedan od pet

Vrlo je bitno napomenuti kako izgleda boravak za vrijeme u susreta u nekom gradu. Sam boravak u Ženevi je trajao pet dana, a susret je organiziran tako da se pojedinac može obogatiti duhovno na sve moguće načine. Prvo i najvažnije je molitva i druženje s bližnjima: jutarnja molitva u župi u kojoj boravite, zatim podnevna molitva i ručak u Palexpu i večernja molitva i večera također u Palexpu! Zatim razne radionice po gradu i u Palexpu. Radionice se bave temama kao što su vjera, umjetnost, povijest, itd. Ostalo je i puno vremena za razgledavanje grada i uživanju u lijepom i sunčanom švicarskom zraku. Mi smo to vrijeme jako dobro iskoristili, upoznali smo se s gradom domaćinom. Dakako vidjeli smo Jet'd Eau - poznati vodoskok na jezeru, ali Ženeva nudi i mnogo više, kao na primjer trgovine s poznatom švicarskom čokoladom po vrlo "pristupačnim cijenama". Jednom smo čak i ručali i nekom otmjenom sendvič baru (a neki su napokon popili kavu), a velik dio novca koji smo ponijeli potrošili smo na preskupe suvenire i na brdo razglednica. Cure su se nerijetko zaustavljale pred različiti trgovinama za odjeću, kozmetiku i većinom pasle oči, dok je Frano bio osuđen da ispred čeka satima. Mora se napomenuti da se nije žalio i sve je hirove tih mladih djevojaka podnosio. Nakon večernje molitve vraćali smo se ravno doma kao bismo stigli kući u dogovoreno vrijeme, najkasnije do 22 sata. Na putu od Palexpa do doma redovito smo bili dobre volje, a povratak je uvijek bio zanimljiv. Znali smo da nas čeka čaj te sladak i topao zvuk jazza, a potom topli ležaj i okrepljujući san. Tako su približno izgledali naši dani.

Najluđa molitva u godini

Došlo je i predvečerje najluđe noći u godini. Otišli smo na večeru u Palexpo, a zatim, ne čekajući molitvu, otišli obitelji. Tako smo odlučili učiniti da bi se na miru (djevojke) mogle spremiti za doček nove godine. Domaćini su nas dočekali s večerom, i to ne bilo kakvom! U potkrovlju su pripremili stol s jelom i šampanjcem, a u kaminu je gorjela vatra. Atmosfera je bila nevjerojatno ugodna. Sjeli smo svi oko stola, obitelj i mi, kao jedna obitelj. Jeli smo filete lososa s kaparima i tostom s maslacem, te pili šampanjac. Bio to jedan od onih trenutaka koji se pamti zauvijek, ne zbog jela i pića, nego naše obitelji koja nas je tretirala kao svoje. Nakon večere smo se počeli spremati za novu godinu. Dakako da smo na kraju kasnili, pa su nas mama i tata morali odvesti autom zbog čega nam je bilo pomalo neugodno. Došli smo u dvoranu gdje se sve trebalo održati. Župljani su se uistinu bili potrudili, organizirali su i garderobu, a cijela dvorana je bila uređena s mnogo truda. Prvo se održala molitva, jednaka onim jutarnjima u crkvi. Nakon molitve ubrzo je došla nova godina. Izmijenili smo zagrljaje i poljupce međusobno i s našom obitelji koja je također bila s nama. Nakon molitve slijedio je festival naroda - svaki narod je trebao pjesmom, plesom ili na drugi način predstaviti svoju zemlju. Prva je bila Hrvatska. Otpjevali smo prvo jednu božićnu pjesmu, zatim jednu Thompsonovu. Bilo je lijepo vidjeti cijelu Europu ujedinjenu u Thompsonovim stihovima "zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima". Za kraj smo otplesali i otpjevali jednostavno hrvatsko kolo. Hrvata je u župi, kao i na cijelom susretu, bilo u prilično mnogo, pa je i naš nastup bio efektan.. Dobili smo pljesak i otišli s bine u publiku. Nastavile su druge nacije, a nas četvero smo se uključivali u predstavljanja kad god je nekome bila potrebna pomoć. Bilo je zabavno, a najbolji su bili zadnji, Ukrajinci. Plesali su na modernu obradu tradicionalne ukrajinske pjesme, a svi su bili oduševljeni i jedva čekali da se uhvate u kolo i zaplešu. Nakon festivala naroda ugasili su svjetla i pustili glazbu, ali je glazba ubrzo utihnula jer je bilo već vrlo kasno, a nas je sutra čekala jutarnja molitva, kao i svaki dan. Ostali smo pomagati čistiti i pospremati. Pošto je bilo ogromnih količina hrane i pića, bilo je i mnogo smeća, a nama je bilo drago da barem pomažući i čisteći možemo iskazati svoju zahvalnost župljanima koji su sve pripremili. Nakon što smo počistili dvoranu, tata nas je odveo autom doma, a mi smo zaspali u rekordnom roku.

Home, sweet home!

Probudili smo se prvi put u 2008. godini. Nakon doručka otišli smo na zadnju molitvu. Bila je lijepa, kao što smo već navikli, a svi su osjećali tugu zbog odlaska. Na kraju nam se zahvalio pastor Roland Benz, a on je za sve što je napravio dobio pljesak kakav se ne čuje često. Pljeskali smo i našim Marine i Noemie koje su to sramežljivo primile, ali su pljesak zaslužile isto kao i pastor, ako ne i više. Nakon toga se Nijemac Roland u ime svih na francuskom zahvalio našoj župi. Izašli smo posljednji put iz crkve i fotografirali se sa pastorom, njemačkima prijateljima i Šandorom. Otišli smo kući svojim domaćinima koji su spremili ručak. Opet je to bio prvorazredni gastronomski užitak, ujedno naš posljednji obrok u Ženevi. Tata se ponudio da nas odveze do Palexpa gdje su nas čekali busovi, ali mi smo to odlučno odbili, tako da nakon ručka nije ostalo mnogo vremena za čavrljanje nego se trebalo pakirati. Izašli smo svi pred kuću i oprostili se. Bilo nam je iskreno žao što ih ostavljamo, ali čini se istinit onaj stih REM-a "it's easier to leave then to be left behind". Nismo bili deprimirani, ali znali sam da će se biti teško vratiti u "normalan" život. Nakon dolaska na Palexpo busom trebalo još desetak minuta propješačiti do parkirališta gdje je bio naš autobus. Naposljetku smo pronašli naš bus i smjestili se. Na povratku smo usprkos velikom umoru pjevali. Nakon što je svirka i pjesma zamrla, cijeli bus je polako utonuo u san. Napokon smo stigli u Zagreb koji nas je nekako tmurno dočekao prekriven već prljavim snijegom, ali srećom lica obitelji su bila mnogo vedrija. Svi željni sna i odmora, zajedno su se sa svojim obiteljima uputili doma, pravom doma.

Bruxelles, pazi se

Put u Ženevu nam je svima ostao u lijepom sjećanju i, što je najvažnije, iskreno se nadamo da u sebi nosite bar malo tezeovskog duha, duha zajedništva, vjere i pomirenja. Nadamo se da će nas taj osjećaj držati do sljedećeg puta kad će susret biti u Bruxellesu, a svima onima koji nisu još osjetili tezeovski duh savjetujemo da nam se sljedeće godine u Bruxellesu pridruže. Au revoir! :)

Frano • Mateja

TAGOVI: mladi , molitva , Taize

DANAS U ŽUPI

10:00 misa posvete ulja
bogoslužni prostor pored katedrale
19:00 misa večere Gospodnje
OŠ Jure Kaštelana, V. Ruždjaka 2A
22:00 getsemanska ura
OŠ Jure Kaštelana, V. Ruždjaka 2A

RASPORED MISA I POBOŽNOSTI

Nedjeljom - u školi:
09:00 župna misa
11:00 obiteljska misa
18:30 misa s mladima
Radnim danom
(osim ponedjeljka)
- u Pastoralnom centru:
18:30 misa
Subotom i ponedjeljkom
- u Pastoralnom centru:
07:30 misa
Euharistijsko klanjanje: četvrtkom od 19 do 19,30 sati, petkom cjelonoćno.
Ispovijed, Krunica: pola sata prije mise ili križnog puta.
Križni put: utorkom i petkom u 18 sati.
Časoslov: ponedjeljkom i subotom na početku mise.

ŽUPNI OGLASI | LISTIĆ

br. 646 | god. 15. | 24.3.2024.

listic

ŽUPNI URED

Župni ured otvoren je od utorka do petka od 17 do 18 sati.