S početkom u siječnju ove godine otvorile su se prijave za ovogodišnji SHKM koji će se održati u jednome od hrvatskih bisera, Dubrovniku. Bez prevelikih očekivanja prijavila sam se na susret s dvjema školskim prijateljicama, na svoj i njihov prvi ovakav susret na znajući što da očekujem i što ću tamo doživjeti.

   Nakon što su prijave zaključene, jednom tjedno otada do susreta, na redovnim katehezama za mlade slušali smo kateheze Dubrovačke biskupije koje su za cilj imale upoznati nas s Gradom i njegovom poviješću, te naše međusobno upoznavanje. Odslušali smo osam kateheza; nakon osam smo tjedana valjda bili spremni. Ništa o smještaju nismo znali do otprilike dva tjedna prije polaska, a i tada smo znali tek da spavamo u Cavtatu, u obiteljima ili na nekom od javnih prostora Župe svetoga Nikole te da svatko od nas za sebe treba uzeti vreću za spavanje. Ja sam se veselila. U petak nakon Uskrsa, koji sam provela izvan grada, ponovno sam se pakirala s uzbuđenjem i iščekivanjem. Pripremila sam pokoju sitnicu za obitelj u kojoj ću spavati, jer smo na to računali čitajući članke o tome da će većina biti smještena u obiteljima, i ne razmišljajući da bismo baš mi mogli proći malo manje lagodno. Jedna od naših dviju voditeljica nas je obavijestila u petak prije puta da su joj javili kako spavamo u pinakoteci-galeriji slika. Nakon prvotnog razočaranja, brinula sam o ostvarivoj higijeni na takvu mjestu, dok su ostali govorili: "U tome je čar ovih susreta". Vrlo brzo sam se pomirila sa smještajem i koncentrirala na duhovno značenje ovog susreta. Poslije cjelonoćnog putovanja počeli smo se vući prema gradu kao jedan od šestotinjak autobusa koji su dolazili iz svih dijelova Lijepe Naše te bosanskohercegovačke dijaspore. Kiša koja nas nije spriječila ni u čemu bila je višesatni pljusak kakav se (navodno) ne događa tako često. Pred tim se pljuskom masa od otprilike 35000 ljudi unutar grada fizički nije mogla skriti, te sam i ja završila među onima koji su kišu osjetili do gole kože usprkos svim pomagalima, provodeći slobodno vrijeme na zidinama i, kao uvertira u poslijepodnevnu molitvu, moleći se da što prije stane. U dogovoreno vrijeme moja se Župa sastala, s odreda svim svojim župljanima prokislima i promrzlima. Nismo imali volje ni za što. Ni za sudjelovanje u procesiji, ni za dvosatno stajanje na misi na otvorenom, ali na moju kasniju sreću-nismo imali niti izbora. S našim ulaskom u procesiju, kiša je sama sebi dosadila, svima su se osmjesi vratili na lica, a šarene kabanice i kišobrane zamijenile su službene šarene majice. Slogan susreta je bio "Na slobodu pozvani"(Gal 5, 13), te nas je u Gruškoj luci na centralnom misnom slavlju biskup Mate Uzinić podsjetio na sljedeće stvari: budite vođeni ovim sloganom, kao što ste vođeni Kristom skupljeni ovdje u ovolikom broju. Ne dajte se prodati, etiketirati niti zarobiti današnjim okovima. Budite hrabri i odlučni svjedoci Krista i Boga u današnjem svijetu i vremenu, te sam ja u molitvi s tolikom gomilom bila uistinu radosna zbog svog dolaska, uspros kiši, hladnoći i ostalim teškoćicama. Sama Božja prisutnost i sve ostalo  o  čemu sam relativno malo razmišljala, na najdivniji mogući način - u svetoj misi, preplavilo je sve moje doživljaje.

   Nakon mise smo se promrzli, ali okruženi osmjesima sa svih strana, vratili u autobus koji nas je vozio u Cavtat te smo otkrili da se oslobodio smještaj za 10 osoba u apartmanima. Bila sam među desetero; prenoćila sam ugrijana, suha i duhovno obnovljena. U nedjelju, 27.,  prisustvovali smo misi na Cavtatskoj rivi, s oltarom na brodu, organiziranoj za nas 1600 koji smo spavali u Župi svetog Nikole. Nakon druge prekrasne mise u dva dana, koju je ovog puta sunce čitavo vrijeme obasjavalo, ručali smo te se nakon kraćeg odmora na rivi ili šetnici zaputili prema Zagrebu. Kroz svirku gitare i pjesmu proletjelo nam je prvih nekoliko sati putovanja, te sam nakon što smo predahnuli i nakon što su se osjećaji malo slegnuli, spoznala jačinu ovakva susreta. Taj se osjećaj ne može opisati niti prepričati. Zajedništvo, radost, preplavljenost, otprilike tim redom; ja mogu sve vas koji ćete ove moje retke čitati samo uputiti da se oslobodite, ne sramite i osnažite u Bogu. Želim sve koje mogu, potaknuti na odlazak na idući susret 2017. u Vukovaru, kako biste zajedno sa mnom jačali u vjeri i Bogu, jer samo se tako uživa i raste u životu.

Vanja Matijević

Galeriju možete pogledati ovdje.